skitnica1

utorak, 03.03.2009.

Svoje nećemo, tuđe nam ne daju

Hrvatska je već po neznam koji put na pragu Europske zajednice. Samo još par sitnica pa će nas primiti u tu bajnu tvorevinu u kojoj teče med i mlijeko. Sve je krenulo prije nekoliko godina. Naša vlast odlučila je kako nam je ulazak u EU sve ili ništa. Put bez alternative. Hrvatska ovako mala, jadna, siromašna i nesposobna za samostalni opstanak ne može postojati bez jedne takve organizacije u kojoj sve članice koje su bogatije pomažu one siromašnije i u kojoj vlada blagostanje. Kako bi mi Hrvati bez ulaska u EU, sigurno bi zaostali u razvoju da njih nema. Ili možda i nije tako? Hmm... možda i nije, ali mene kao i mnoge na fakultetu, u medijima, u politici, uglavnom u svim sferama uče da upravo i je tako. Ne smije se sumnjati u ciljeve naših vladajućih i u tako jednu moćnu i veliku organizaciju kao što je EU. U našoj maloj zemlji ne smije se sumnjati u puno toga. To je dokaz kako je naša demokracija napredovala pa smo postali, kako nam kažu pojmovi koje smo naučili, "politički korektni". Iz EU su nam redom govorili zadatke, kao i u Big Brotheru koji svi tako željno isčekuju kako bi mogli uživati u "velikim mukama" polupismenih poluhrvata u, kako su mi rekli da se po novome kaže, Tajskoj zemlji (za one koji ne prate ažurno promjene u našem pravopisu to je Thailand ilitiga Tajland). No pustimo Big Brother, vratimo se zadacima Velike braće iz EU. Među prvim zadacima bila je suradnja sa Haaškim sudom. To je sud koji je uspostavljen da bi kaznio zločine počinjene u Domovinskom ratu koji se vodio za samostalnost Hrvatske, a protiv Jugoslavije. Naša vlada, slijedeći svoj cilj ulaska u EUtopiju bez problema je uspjela (pro)dati naše generale tome sudu. Sud još uvijek zasjeda, a naši heroji (ili po novom (anti)hrvatskome razmišljanju zločinci) čekaju presude za to što su nas branili. Zamislite samo koja je to strahota, braniti svoje. Nakon što smo uspješno obavili taj prvi zadatak Veliki brat se javio još jednom, sa zadacima da sredimo državu, dakle pravosuđe, ekonomiju i sve ostalo što jedna zemlja srediti može. Taj zadatak je bio malo teži, pa su naši lukavi i pronicljivi vođe odlučili kamuflirati naše nedostatke stvarajući privid pravne demokratske države. Genijalno. U tom procesu događalo se mnogo toga. Zatvarali smo studente u akciji index, prodali banke strancima koji se bolje znaju brinuti o njima, podjelili otkaze radnicima, oslabili sustav visokog školovanja navodno kvalitetnijim Bolonjskim sustavom, zgražali se nad svime svojime, osuđivali bivšeg predsjednika, oslabili nacionalni ponos, uglavnom, sve što je potrebno da bi postali pravi europejci. Logično je sada pitati se što smo od EU dobili za uzvrat. Puno toga: ohrabrujuće riječi potpore, datume skorih ulazaka koji nam uzmiču svaki puta za tako malo, naučili smo da moramo sve riješavati u duhu europske suradnje, da ne smijemo živjeti u prošlosti i sjećati se svojega i imati osjećaj pripadnosti... EU je učiteljica života, ne povijest... Tako treba živjeti.
Eto, ja sam to shvatio tako, tako me uče kroz sve sfere života, tko zna možda ću uskoro i ljubav morati tražiti u EU ili možda u Srbiji jer to bi bilo u duhu europske suradnje. Kako ste mogli pomisliti na lijepe Hrvatice. Pa ljudi, bolje je ono što nije naše. Još ako je vaša ljubav istoga spola, pripadate manjini i još ste k tome za Europu, onda ste na konju. Čudno je to. Jer ja živim u malo drugačijem uvjerenju, a mislim da ima i mnogo drugih koji bi se složili sa mnom.
Naime, smatram da skok iz YU u EU i nije neki pomak. Mislim kako smo se previš otuđili od svojega. Za to su zaslužni mnogi. Sve je tako lijepo koncipirano, da mladi, često bez čvrstoga stava, moraju povjerovati da je tako kako im se govori. Nemaju gdje ni čuti drugačije. Evo par mojih razmišljanja koja nadam se još uvijek smijem iznjeti (sloboda misli, medija i tako to).
Hrvatska nije nastala na antifašističkoj borbi, na njoj je nastala Jugoslavija. A sa njom i progoni i ubojstva Hrvata, SKOJ, UDBA i slične ne baš prema nama prijateljski nastrojene organizacije. Hrvatska je nastala na Domovinskom ratu, u kojem su mnogi svoje živote dali za nju, u kojem je poginuo i nestao ogroman broj Hrvata, nakon kojega se mnogi još uvijek bore za normalan život, boluju od PTSP-a, robijaju i još uvijek krvare za nas. Tim ljudima ne treba EU, njima treba Hrvatska. Treba im njihova Hrvatska koja će im dati posao, koja će se brinuti o njima i o nama, koja će se ponosna uzdizati u veliku i bogatu silu i koja će jednoga dana biti ravnopravna sa Velikim državama. Hrvatska na koju ćemo svi biti ponosni. "Politička korektnost" i još dugi niz pojmova uzeli su nam zdrav razum, pa se sada bojimo bilo kome reći išta jer će nas društvo osuditi kao rasiste, antisemite, nacionaliste, ustaše, fašiste i počastiti nas mnogim drugim pogrdnim nazivima. Ljudi, vrijeme je da počnemo misliti, izađimo iz Platonove spilje. Ali kako nebi i bili u njoj, kad nam povijest falsificiraju, a mi ih nazivamo najvećim stručnjacima. Kad nam gaze naše svetinje, a mi šutimo i osuđujemo one koji se protive. Kad nam medije i državu vode ljudi koji još nisu izašli iz Jugoslavije i koji jedva čekaju osuditi Hrvatsku i Hrvate. Kad nam na faklutetima, u školama, u medijima i u svim sferama rade bivši članovi pratije, udbe i sličnih organizacija koji sav svoj napor ulažu da svoje YU znanje usade u nas. Isti ti nama govore da se maknemo od prošlosti, ali oni bi htjeli da se maknemo od svoje, istinite i ponosne prošlosti, a prihvatimo njihovu, lažnu i sramotnu.
Da dalje ne duljim, sve to organizirano je kako bi ušli u EU u kojoj bi opet bili smješteni u Zapadni Balkan (čitaj YU) i bili pod kontrolom moćnika koji će do tada posjedovati sve što smo mi nekada posjedovali (hmm, od nekuda mi je poznato to, da se nije ta EU proje zvala Partija?!?). Do kada će Hrvati trpiti? Do kada ćemo vjerovati lažnim, samoprozvanim povjesničarima, nestručnim sociolozima, jugonostalgičarskim novinarima, politolozima koji sude svoje i pljuju po svojemu? Do kada ćemo one prave stručnjake koji zaista vole svoje nazivati fašistima, rasistima i sličnim nazivima i marginalizirati ih? Do kada će nas manjine držati u šaci i ucjenjivati za svaku "krivu" riječ? Do kada ćemo dopuštati gaženje naših svetinja, pjesama, običaja, naše države?
Ljudi, prestanimo biti jadni mali ogranak Jugoslavije i postanimo ponosni, dostojanstveni Hrvati. Počnimo voljeti ovu zemlju i raditi kako bi i našoj Hrvatskoj mati i nama bilo ljepše i bolje. Nije EU put bez alternative. Hrvatska je to što imamo, i ona je uvijek uz nas. I kada sve organizacije propadnu, i dalje ćemo imati nju. Ne prodajmo ju zato tuđinu, nego ju vratimo na staru slavu, ne nasiljem, ne mržnjom, već radom i ljubavlju.
Jer ako svoje nećemo, i ako se sami ne brinemo o svojemu i svoga se stidimo, neće se brinuti niti drugi, već će samo iskorištavati naše sljepilo i našu glupost radi vlastite koristi. Ne nadajte se, kad svoje nećemo, tuđe nam sigurno neće dati. Na kraju, tuđe nam niti ne treba, već imamo sve što smo oduvijek željeli, i ako ćemo biti dovoljno pametni i ponosni što smo Hrvati, i ako shvatimo da tuđe nije bolje od našega, onda ćemo živjeti u blagostanju, i teći će med i mlijeko i neće nam nitko drugi moći pisati povijest...

Ne srljajte kao guske u maglu...

- 01:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.01.2009.

Misli globalno, djeluj lokalno

Ovu frazu mnogo puta čujemo u životu, ali ju svaki puta uspjevamo vješto zametnuti, zaboraviti i izgubiti u moru drugih misli.
Misli globalno? Globalno je za mene u ovom dijelu moga života naša najljepša država, a i jedina koju imamo i volimo, a to je Hrvatska. Kako ne mogu mijenjati stvari na toj razini, a tko zna dal bi u tome bio uspješan i da mogu, odlučio sam se ukazati na neke nezdrave odnose i situacije u svojoj, nazovimo ju tako, lokalnoj razini.

Student sam novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Vratimo se u ne tako davnu prošost. Prije desetak ili možda čak i manje godina ovaj fakultet bio je cijenjen i onaj tko ga je pohađao stekao je neko određeno znanje koje je također bilo cijenjeno. No, s godinama sve se više srozavao taj ugled kako i fakultet, tako i njegovih studenata. Danas, taj fakultet označava studentima zadnju opciju, te ga upisuju jer nisu mogli drugo. Tako to radi većina njih i fakultet gubi smisao. To se naravno odražava u mišljenju ljudi, što mlađih, što starijih o toj ustanovi. Naime, kada nekome kažem gdje studiram, reakcija te osobe tjera me da se zapitam što se događa. Reakcije ljudi na spomen FPZG-a, što je kratica te nekoć cijenjene obrazovne ustanove, najčešće je podsmijeh nakon kojeg slijedi pitanje: "Što nisi mogao bolje?".
Dugo sam razmišljao o svemu tome i stvorio neko svoje mišljenje zbog čega je to tako. Otkrio sam korov, ljudski korov u toj svojo lokalnoj zajednici studenata i stoga smatram kako je ovo dobar prostor za postaviti par pitanja ljudima kojima taj faks utječe na život.
Dok sam pisao prethodnu rečenicu shvatio sam kako nema smisla postavljati pitanja ljudima koji su prezauzeti sobom i svojim "uspjesima" pa ću samo uputiti kratki ukor (koji nikoga neće dirnuti niti zanimati, a vjerojatno će naići i na podsmjeh) budućim novinarima i nositeljima vlasti.

Drugovi i drugarice (čitaj kolege i kolegice) sa Fakulteta političkih znanosti, imam potrebu osvrnuti se na vašu sve veću zlobu i sve veću prilagodbu na buduća zanimanja u kojima ćete Vi naslijediti politiku grabeži i bolesnu pohlepu za slavom od svojih prethodnika, i nadograditi je na svoju matičnu zlobu koju tako revno gradite.
Zbog Vas i Vama sličnih je i ovaj fakultet, ali i ova država izgubila ugled kakav joj pripada. Vama su na pameti jedino karijere, novac i briga za vlastito dupe, ali kome nisu sigurno se pitate? Nisu svima vjerujte. Takvo Vaše razmišljanje čini Vam se ispravnim jer ionako su svi takvi. A i život i Vaša krnja uvjerenja i povodljivost koja Vas je učinila bezvoljnima i ostavila bez stava, naučili su Vas da je to što radite ispravno. Zaboravili ste na značenje riječi poput prijatelj, ljubav, domovina, obitelj, vjera, pravednost, tolerancija i slično. Priča gluposti, kakav idiot, sigurno je neki ustaša ili fašist. To mislite u ovom trenutku? Ili možda, pa kako, pa mi smo tolerantni, imamo i prijatelje i ljubav? E pa, varate se. Prvo, vaša tolerancija nestaje u svakom vašem etiketiranju osoba, vaše ljubavi odavno nema ako nije usmjerena prema novcu kao svevišnjoj vrijednosti, a svoje prijatelje gazite kada vam nisu potrebni. Vaš Bog je novac, a propali sistemi napadaju Vas poput vjetrenjača i vi ste dovoljno naivni da se borite sa njima. Ako netko voli Hrvatsku, ne znači da je ustaša, niti da je fašist. Pjesme koje pjevaju o vjeri, ljubavi i domovini, nisu ustaške i zločinačke nego domoljubne. Etikete zadržite za sebe, a ako ne volite ovu državu i nemate ljubavi za njene stanovnike i ne poštujete osnovne moralne vrijednosti onda se sami nad sobom zapitajte, jer niti ja niti itko od ljudi koje ste spremni etiketirati i gaziti neće vam suditi, jer mi nismo poput vas. Liberalizam kao pojam pogledajte u knjigama i zapitajte se pronalazim li se ja u tome?
Osim toga, ako studirate da bi postali budući novinari, naučite onda i ono čega nema u knjigama. Naučite kako biti čovijek. Naučite barem toliko da ne izmišljate laži o drugima, i da se ne povodite mržnjom, nego ljubavlju i objektivnim sagledavanjem stanja. Laži nikome ne koriste. Isto tako, naučite živjeti svoje živote, a ne tuđe. Ne znam odakle tolika potreba za širenjem laži i tračeva o nekome. Zabavljaju Vas tuđe nevolje, tuđe ljubavi, tuđi životi, a ako nema zanimljivosti kod drugih jednostavno ih izmislite. Iskreno mi Vas je žao, a žao mi je i novinarstva jer ga čeka mnogo beskičmenjaka i ulizica koje gaze sve pred sobom i koje ne poštuju nikakve vrijednosti, i kojih sve više dolazi kako bi iskvarili profesiju.
Možda mislite da sam poludio, ali kao i u svemu ostalome, vrijeme će pokazati da sam u pravu.

Za kraj bih citirao jednog velikog američkog novinara koji je ovu frazu koristio u slučajevima velike krize i poručio ljudima: "Laku noć, i sretno!"

Skitnica

- 00:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Početak

U sveopćoj navali bavljenja novinarstvom ili barem pokušaja bavljenja novinarstvom putem bloga odlučio sam i sam vježbati ovaj najstariji zanat na svijetu ovim putem.

Blog je kao novi medij idealan prostor za ljude koji žele nešto reći... Tako i ja želim nešto reći... Dosta mi je toga da samo slušam što moram ili što smijem ili ne smijem... Zar ne živimo u demokraciji? E pa barem na blogovima još vlada koliko toliko ta fiktivna umotvorina nekog idealista pa svatko smije što želi.

Eto... To je jedan mali nevješto napisani uvod u ovaj moj blog. Tko zna kojim će putem krenuti ovaj blog i koliki će odjek imati... Živi bili pa vidjeli.

- 00:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	ožujak, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31